Out of the BluePogledaj trailer!

Za sve opcije molim te da se prijaviš ili registriraš!

Оцена од корисниците
Одлично!
4,430%
Out of the Blue

Наслов:

Niotkuda

Година:

2022

Жанр:

драма, криминалистички, мистерија

Траење:

104 мин

Режија:

Neil LaBute

Сценарио:

Neil LaBute


Главни улоги:


Hank Azaria
  >  Jock
Frank Ridley
  >  Local Guy #1
Victor Slezak
  >  Richard
Frederick Weller
  >  Deputy Fox
Madison Paige Trzaski
  >  Waitress
Diane Kruger
  >  Marilyn
Ray Nicholson
  >  Connor
Yousef Abu-Taleb
  >  Local Guy #2
KeiLyn Durrel Jones
  >  Jared
Marilyn Swick
  >  Connor's workmate
Gia Crovatin
  >  Kim
Chase Sui Wonders
  >  Astrid
Pamela Jayne Morgan
  >  Miss Wigham
Pamela Jayne Morgan
  >  Miss Wigham
Sheila Consiglia
  >  Sheriff
Jeff Bouffard
  >  Sheriff

Опис:


Neil LaBute u filmu Out of the Blue pokušava da rekonstruiše klasični neo-noir model kroz priču o požudi, manipulaciji i nasilju, ali u isto vreme ubacuje intertekstualne reference koje otvaraju sloj dubljeg tumačenja. Film se na površini bavi fatalnom ženom koja zavodi muškarca i uvlači ga u zločin, ali u pozadini gradi galeriju motiva vezanih za umetnost, eros, smrt i buržoasku dekadenciju.

Na početku filma i u završnoj sceni, u trenutku smrti glavnog junaka, pojavljuje se citat iz Viskontijevog filma Smrt u Veneciji (1971), ekranizacije Manovog romana. U originalu, Tađo je androgini dečak pred pubertetom, oličenje božanske lepote i “nedostižnog umetničkog ideala”. Kod LaButea, međutim, figura Tađa je radikalno transformisana — sada je to Marilyn (Diane Kruger), zrela, seksualno moćna žena.

Ova zamena ima ključnu simboliku:

- Dok je Manov Tađo “božija kreacija”, umetničko delo koje ne može biti nadmašeno,
- LaButeova Marilyn postaje “Crna udovica“ koja nakon “kopulacije” uništava partnera.

Drugim rečima, ideal lepote i nadahnuća koji u Manovom romanu vodi u kontemplaciju, ovde vodi u propast.

Film koristi klasičnu noir matricu “femme fatale” — ali ide i dalje, prelazeći u prostor mizoginije. Dve žene, obe pripadnice bogate buržoazije, koriste seksualnost kao mehanizam moći.

- Marilyn zavodi osuđenika na uslovnoj slobodi Connora.
- Njena partnerka manipuliše sitnim lopovom.

U oba slučaja, muškarci su ranjivi: jedan emotivno nesiguran i socijalno marginalizovan, drugi slab i pohlepan. Žene kroz seks dolaze do kontrole, moći i — novca. Njihova “fatalnost” ne proizlazi iz slobode ili erosa, već iz ekonomske kalkulacije. Seks postaje instrument, a ljubav simulacija.

Film odlazi i korak dalje: ne samo da su zločinke — one su i lezbejke. Time se uspostavlja podtekst koji povezuje homoseksualnost sa nasiljem, manipulacijom i moralnom degeneracijom. Ovo je klasična konzervativna struktura noir trilera: queer identitet ne može biti prikazan neutralno, već se povezuje s destrukcijom, dekadencijom i zločinom. U tom smislu, LaBute ne beži od problematičnog nasleđa starog Hollywooda.

U pozadini celog filma nalazi se kritika bogate klase, ali ona nije otvorena i politička, već podsvesna i estetska. Buržoazija se prikazuje kao svet u kojem:

- novac postaje najviša vrednost,
- seksualnost je valuta,
- moral je gotovo potpuno izbrisan.

LaBute gradi atmosferu u kojoj su svi odnosi kontaminirani kalkulacijom, gde nema autentične ljubavi, a umetnost i lepota više ne spašavaju — za razliku od Manovog Tađa, Marilyn ne uzdiže junaka, već ga uništava.

Vizuelno, film koristi prigušene tonove i minimalističku režiju. Atmosfera je namerno teskobna, sa sporim tempom i statičnim kadrovima, kao da želi da podseti na evropske art trilere iz 1970-ih. Međutim, za razliku od Viskontija, LaBute ne uspeva da pronađe harmoniju između vizuelne lepote i tematske dubine.
Rezultat je ambivalentan: film izgleda sofisticirano, ali dramaturški ostaje plitak.

Out of the Blue (2022) može se posmatrati na dva nivoa:

1. Kao standardni neo-noir triler o požudi, zločinu i izdaji,
2. Kao intertekstualna refleksija o umetnosti, erosu, smrti i moći.

Na drugom nivou film je zanimljiv — zbog paralela sa Tomasom Manom, Viskontijem i motivom “božanskog ideala” koji se preobražava u “crnu udovicu”. Ali na prvom nivou, kao žanrovski triler, film je dramaturški slab, predvidljiv i opterećen problematičnim mizoginim i homofobnim podtekstom.

Oбработил/ла:

mita53
  • Слично за гледање
  • Коментари на филмот/серијата (2)

За коментирање мора да бидете пријавени!

  • leo-mesi
    Active member
    03.09.2025. 15:20
    Šta reći posle ovako studiozne analize filma?! Ništa novo u smislu tematike jer ovo smo videli već u bezbroj filmova a i u budućnosti ćemo gledati,verujem u to. Ne bih bio previše kritičan prema ovom ostvarenju jer uprkos mnogim nedostacima poput predvidivosti,opterećenosti erotikom i lošom glumom film spada u kategoriju "gledljivo". Razlog za ovo je jako loša produkcija filmova ovog žanra u 21.veku a naročito poslednjih deset godina . Već sam pisao o krizi u Holivudu a stvarnost samo potvrđuje moju tezu da "kriza u Holivudu ne prolazi". Jednostavno površnost je postala pravilo a ne izuzetak. Šta je razlog pa da producenti i režiseri ne prave kvalitetnije trilere o tome su poprečna mišljenja ali svi se možemo složiti da ovakvi filmovi ne pune blagajne i da se ne angažuju najkvalitetniji glumci. Naravno,nije samo to razlog ali to je i jedan od razloga. Nosi li budućnost nešto bolje na tom planu,to ne znam,ali generalno nisam optimista. leo-mesi2025-09-03 15:28:30
  • mita53
    Translator Legend
    02.09.2025. 22:46
    Out of the Blue (2022) - Niotkuda Režija: Neil LaBute Uloge: Diane Kruger, Ray Nicholson, Hank Azaria Žanr: Neo-noir triler Trajanje: 104 min Neil LaBute u filmu Out of the Blue pokušava da rekonstruiše klasični neo-noir model kroz priču o požudi, manipulaciji i nasilju, ali u isto vreme ubacuje intertekstualne reference koje otvaraju sloj dubljeg tumačenja. Film se na površini bavi fatalnom ženom koja zavodi muškarca i uvlači ga u zločin, ali u pozadini gradi galeriju motiva vezanih za umetnost, eros, smrt i buržoasku dekadenciju. Na početku filma i u završnoj sceni, u trenutku smrti glavnog junaka, pojavljuje se citat iz Viskontijevog filma Smrt u Veneciji (1971), ekranizacije Manovog romana. U originalu, Tađo je androgini dečak pred pubertetom, oličenje božanske lepote i “nedostižnog umetničkog ideala”. Kod LaButea, međutim, figura Tađa je radikalno transformisana — sada je to Marilyn (Diane Kruger), zrela, seksualno moćna žena. Ova zamena ima ključnu simboliku: • Dok je Manov Tađo “božija kreacija”, umetničko delo koje ne može biti nadmašeno, • LaButeova Marilyn postaje “Crna udovica“ koja nakon “kopulacije” uništava partnera. Drugim rečima, ideal lepote i nadahnuća koji u Manovom romanu vodi u kontemplaciju, ovde vodi u propast. Film koristi klasičnu noir matricu “femme fatale” — ali ide i dalje, prelazeći u prostor mizoginije. Dve žene, obe pripadnice bogate buržoazije, koriste seksualnost kao mehanizam moći. • Marilyn zavodi osuđenika na uslovnoj slobodi Connora. • Njena partnerka manipuliše sitnim lopovom. U oba slučaja, muškarci su ranjivi: jedan emotivno nesiguran i socijalno marginalizovan, drugi slab i pohlepan. Žene kroz seks dolaze do kontrole, moći i — novca. Njihova “fatalnost” ne proizlazi iz slobode ili erosa, već iz ekonomske kalkulacije. Seks postaje instrument, a ljubav simulacija. Film odlazi i korak dalje: ne samo da su zločinke — one su i lezbejke. Time se uspostavlja podtekst koji povezuje homoseksualnost sa nasiljem, manipulacijom i moralnom degeneracijom. Ovo je klasična konzervativna struktura noir trilera: queer identitet ne može biti prikazan neutralno, već se povezuje s destrukcijom, dekadencijom i zločinom. U tom smislu, LaBute ne beži od problematičnog nasleđa starog Hollywooda. U pozadini celog filma nalazi se kritika bogate klase, ali ona nije otvorena i politička, već podsvesna i estetska. Buržoazija se prikazuje kao svet u kojem: • novac postaje najviša vrednost, • seksualnost je valuta, • moral je gotovo potpuno izbrisan. LaBute gradi atmosferu u kojoj su svi odnosi kontaminirani kalkulacijom, gde nema autentične ljubavi, a umetnost i lepota više ne spašavaju — za razliku od Manovog Tađa, Marilyn ne uzdiže junaka, već ga uništava. Vizuelno, film koristi prigušene tonove i minimalističku režiju. Atmosfera je namerno teskobna, sa sporim tempom i statičnim kadrovima, kao da želi da podseti na evropske art trilere iz 1970-ih. Međutim, za razliku od Viskontija, LaBute ne uspeva da pronađe harmoniju između vizuelne lepote i tematske dubine. Rezultat je ambivalentan: film izgleda sofisticirano, ali dramaturški ostaje plitak. Out of the Blue (2022) može se posmatrati na dva nivoa: 1. Kao standardni neo-noir triler o požudi, zločinu i izdaji, 2. Kao intertekstualna refleksija o umetnosti, erosu, smrti i moći. Na drugom nivou film je zanimljiv — zbog paralela sa Tomasom Manom, Viskontijem i motivom “božanskog ideala” koji se preobražava u “crnu udovicu”. Ali na prvom nivou, kao žanrovski triler, film je dramaturški slab, predvidljiv i opterećen problematičnim mizoginim i homofobnim podtekstom.

{{message}}

{{item.title}}